BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

10. tjedan kroz godinu

     Četvrtak, 10. lipnja 2010.

Mt 5,20-26

20"Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko." 21"Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. 22A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne 'Glupane!', bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!', bit će podvrgnut ognju paklenomu." 23"Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, 24ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar." 25"Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. 26Zaita, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

POMIRBA NAMJESTO UBOJSTVA

Mt 5,20-26

Kako urediti društveni život? Kako urediti život u zajednici vjernika, u Crkvi? Pronaći ćemo ta pitanja gotovo na svakoj stranici Matejeva Evanđelja. Imamo pred sobom baštinu tisućljeća i stoljeća gdje su ljudi pokušavali s pomoću pravnih norma i temelja dati u jasnim propisima smjernice kako čovječno, ljudski živjeti. Kako uspostaviti politički i vjerski poredak.

I farizejima te književnicima bilo je stalo do obdržavanja Božjega - odnosno Mojsijeva Zakona. Mislili su i oni krajnje ozbiljno, ta njima moramo zahvaliti da se židovstvo nije utopilo u moru helenizma i helenističke kulture. Oni su zastupali krajnji izolacionizam i odvojenost od ostalih naroda, htjeli su biti kasta izdvojenih, povlaštenih, onih kojima je krajnje stalo do Boga i Božje volje. Ni Isus ne traži ništa više od njih. Ali on iziskuje nešto posve drukčije. Čut ćemo Isusovih šest suprotstavljanja "kazano je - a ja vam kažem". "A ja vam kažem" - na posve drugi način nego je to rekao Bog preko Mojsija. Bog ne sudi prema vanjštini djela ili čina, nego gleda u srce. U srcu se rađa sve, i ubojstvo, i gnjev, i srdžba, i mržnja - sve to vodi do konačnoga djela, ubojstva. To je za obične uši neshvatljivo i nepojmljivo, ali je krajnje istinito - želimo li da ovaj bližnji bude moj brat, moja sestra, moj prijatelj.

Isusova riječ nije kritika Staroga zavjeta, ali ga kritički tumači, u krajnjim posljedicama. On za sebe traži da bude izričaj i tumač Božje volje, on govori Božju rječ. Za Židove je to prava bogohula, zbog koje je poslije i otišao u smrt, ali on ne može drukčije jer je on kao čovjek Bog u ljudskome obliku. Bog nije više daleki Bog, on je blizi. "A ja vam kažem" - jedinstveni je i jedincati izričaj u povijesti religija. Ne navodi Isus nikakav dokaz iz Pisma da bi potkrijepio svoje riječi. Osim njihova izričaja nema ništa drugo što bi govorilo o njihovoj obvezatnosti. Istina Isusovih riječi sastoji se upravo u tome da su one ono što izriču. Njihovo djelovanje počiva posvema u onome što se u njima izriče. Riječ po sebi, a ne njezino podrijetlo, uvjerava. Njezina težina počiva isključivo u onome što ona veli.

Riječ je posvema upućena na onoga tko je sluša i prihvaća njezinu istinitost. Ove antiteze - kazano je, a ja vam velim - pogađaju kao ništa drugo temeljnu značajku Isusova navještaja. Isusu nije stalo do uređenja društvenoga suživota, nego prvenstveno do volje Božje: Dokle ona seže i što ona traži, onkraj pukoga funkcioniranja ljudske zajednice. Primjerice, kod prinošenja darova. Isus se uopće ne pita, je li brat moj s pravom ili ne na mene ljut te ima nešto protiv mene. To nije tema, nego je tema da sam ja u svome životu prikraćen, ako bilo što ne ‘štima’ u međuljudskim odnosima. Isus hoće da svatko od nas bude poput bistroga gorskoga jezera u komu se zrcali nebo kad je voda mirna. Svaki nutarnji poremećaj donosi sa sobom nemir u srce i čovjek više nije su skladu ni sa sobom, ni s bližnjim, ni s Nebom. Svaka molitva, svaka žrtva, svaki pohod crkvi ili bogoslužju u konačnici je beskoristan ako iz njega ne plodi nova kvaliteta međuljudskoga života.

Isus ima u svome zreniku najprije petu, onda šestu i osmu zapovijed Dekaloga. Točku po točku uzima Isus, da bi pozivom na predaju i slovo ustao protiv iskrivljene predaje i slova, ne priznajući ništa više ni dalje nego samo Boga i puni čovjekov život. Ne smijemo smetnuti s uma kome Isus upućuje ove svoje riječi, Govor na gori. Prethodno znamo da se skupilo k njemu silno mnoštvo odasvuda, svaka bolest i nemoć u narodu, sva bijeda i nevolja ondašnjega doba.

Isus prividno počinje s posve normalnom stvari. Kazano je starima: ‘Ne ubij’! Nitko od nas nije ubojica u doslovnom smislu riječi, inače bismo bili u kazamatu. Ali je za Isusa važno gdje počinje ubojstvo, gdje se ono rađa. Gdje se ono ugnijezdi? U srcu. Svako ubojstvo ima svoju pretpovijest, sjeme nasilja je davno posijano u čovjekovo srce prije nego je postalo stvarni čin. Gnjev, pojačani adrenalin, crvenilo u licu, čovjek bi drugoga naprosto progutao. Sve to spada na pretpovijest samoga čina. Život je stalna borba, natjecanje, konkurencija, i stalno pitanje, tko će koga ‘srediti’, tko će ostati na površini, tko će koga dublje utopiti i sl. Isus želi da to jednom zauvijek prestane među ljudima.

On kao da želi reći: Ma nije ubojstvo problem. Nego je problem vaše neprestano zaplotnjaštvo, nutarnji rat koji vodite sa samima sobom i onda ubijate druge. Sve dođe kadli-tadli na naplatu u obliku tolikih frustracija, neljubavi, koje onda izbiju vulkanskom snagom na površinu i pred sobom tamane sve. Isus nam govori u ovim riječima riječi koje zvuče rajski, onkraj pripovijesti o Kainu i Abelu. Znamo kako se ondje rodilo ubojstvo, što je Gospodin govorio o smrknutu licu, zvijeri na vratima itd. Kain nije poslušao nego je dopustio da mu navre krv u glavu i ubije brata.